Poremećaji čeljusnog zgloba mogu ponekad dovesti do boli u čeljusti, licu i vratu te do problema sa žvakanjem, a u nekim slučajevima simptomi se ne javljaju iako na koštanim strukturama postoji degenerativna promjena.
Jeste li znali da oko 70% populacije ima
neke naznake nestabilnosti čeljusnog zgloba?
Čeljusni ili temporomandibularni zglob je jedan od najkompleksnijih zglobova u tijelu. On povezuje donju čeljust s lubanjom i omogućava govor, gutanje i mimiku lica. Zbog njegove kompleksnosti, u rješavanju problema potrebno je izabrati doktore koji su se educirali posebno za probleme čeljusnog zgloba.
Čeljusni zglob je smješten na svakoj strani lica, u blizini uha i funkcionira u harmoniji sa zglobom suprotne strane lica. Pokreti koje izvodi ovaj zglob su rotacijski pokreti u prvim fazama otvaranja i translacijski pokreti kod jačih otvaranja i žvakanja.
Zglob se sastoji od kondila mandibule, artikulacijske fose na temporalnoj kosti lubanje i artikulacijskog diska koji se nalazi između dvije koštane površine, a tu su i mnogi ligamenti, mišići i hrskavice. Glavna zadaća ovog zgloba je mastikacija tj žvakanje, govor i gutanje i to tako da se zglob pomiče u sve 3 ravnine.
Oba čeljusna zgloba su spojena jednom kosti, mandibulom (donjom čeljusti), i ne mogu se pomicati neovisno jedan o drugom. To je kompleksan zglob kod kojeg komplikacije i gubitak stabilnosti između pojedinih dijelova mogu dovesti do poremećaja.
Temporomandibularne disfunkcije, kako ih jednim imenom zovemo, mogu uključivati brojne poremećaje mišića, zgloba i ostalih struktura. Ovim poremećajima su sklonije žene između 25 i 40 godina. Jako malo pacijenata traži pomoć u ranim fazama bolesti. Pacijenti se javljaju već u poodmakloj fazi kada se čuje škljocanje ili dođe do ograničenog otvaranja usta, problema sa žvakanjem ili boli.
Uzroci ovih poremećaja su multifaktorijalni tj ne možemo točno odrediti uzrok, ali znamo koji faktori pogoduju nastanku problema. To su parafunkcijske kretnje (grickanje noktiju, olovke i sl, bruksizam, stiskanje zubima), anatomske promjene zbog ozljeda, malokluzije i stres.
Simptomi poremećaja čeljusnog zgloba
Simptomi koji se javljaju su bol i nelagoda koja se javlja povremeno ili čak traje godinama.
Najčešći simptomi poremećaja čeljusnog zgloba su:
- Bolovi u licu, čeljusti i okolnim regijama (uključujući uho)
- Bol u vratu i ramenima
- Glavobolje
- Problemi sa žvakanjem tvrde hrane
- Zujanje u ušima
- Smanjenje sluha
- Vrtoglavice
- Problemi s vidom
Također, treba obratiti pozornost i na neke simptome koje će primijetiti stomatolog:
- trošenje zuba
- dentalne interference
- nepravilna funkcija čeljusti
- povećana mobilnost čeljusti
Što napraviti ako imate simptome?
Za pomoć se treba obratiti klinici koja se bavi ovom problematikom te ima iskustva i dobre rezultate u rješavanju problema.
Bit će potrebno napraviti opsežnu dijagnostiku, uzeti dobru anamnezu, klinički pregledati pacijenta i vidjeti gdje boli te napraviti CBCT snimke zgloba ili MRI zgloba, a također od velike pomoći je i MODJAW dijagnostika pomoću koje ćemo vidjeti kakvi su pomaci čeljusti (funkcija) te odrediti dentalne interference.
Liječenje poremećaja čeljusnog zgloba
Kod liječenja čeljusnog zgloba bitno je smanjiti opterećenje cijelog muskuloskeletnog sustava i omogućiti zglobu da vrati svoju funkciju. Takvo rasterećenje sustava se postiže udlagama koje prekrivaju žvačne plohe gornjih ili donjih zuba i omogućavaju privremenu promjenu zagriza, relaksiraju mišiće, mijenjaju poziciju čeljusti kada je to potrebno, štite zube od daljnjeg trošenja. Udlagu je potrebno konstantno adaptirati i prilagođavati promjenama koje nastaju.
Uz udlagu, pacijenta se upućuje fizioterapeutu s posebnim znanjem i iskustvom u tretiranju ovih problematika. U akutnim fazama ponekad se daju protuupalni lijekovi, a samo u nekim slučajevima se preporučuje artrocenteza tj ispiranje zgloba.
Naši doktori dentalne medicine završili su posebnu edukaciju o poremećajima temporomandibularnog zgloba u Italiji i Španjolskoj te specifičnim dijagnostičkim metodama dolaze do uvida u stanje zgloba i cijelog žvačnog sustava te određuju tijek terapije koja vrlo često zahtijeva multidisciplinarni pristup i suradnju ortodonta, protetičara i fizioterapeuta.
